Moje pesme

Da, napisaću ti pesmu.
Ne, neće imati rimu.
Kao što se ni mi
nismo rimovali.

Da, ovo je tvoja pesma.
Ne, ne moraš je voleti.
Baš kao što ni mene
nisi voleo.

Da, susret je bio čudan.
Ali ne, nije bio slučajan.
Baš kao što ni život
nije slučajnost.

Taj famozni peron broj pet
u tihoj januarskoj noći
ostađe u nekom ćošku srca
- priznajem.

(1998)

***

Bili smo glavni likovi
jedne obicne priče
na koju mnoge liče.

Ljubavi naše listovi
odavno već su opali
i korov svuda niče.

Srce si mi ulubio
ali će se oporaviti.
Možda će srećno biti.

Sanjala sam da si me ljubio
i svaku nadu ubio
da ću te zaboraviti.

(1998)

***

NA LISTI SMO ISTI

Ti si smotan
i nisi spontan.
Sigurno si nesiguran,
od rizika osiguran
i nekako - nikakav

Deluješ slabo
k'o suvo stablo.
Ni sa kim prisan,
od ukusa operisan.
I - opako naopak.

Nikad da bekneš
i nešto rekneš.
Zabunom osakaćen,
na pasivnost pretplaćen,
al' znaj da moj si broj!

(1998)

***

PESMA POČETAK

Poznat mi je taj glas,
taj glas.
kao da sam nekad slušala
kao da ga i sada čujem.

Možda u njemu tržzim spas...
a možda dušu svoju trujem?
Il' preterujem...
ne bih znala.

Poznate su mi te oči,
te plave oči.
Kao da sam negde videla
i kao da ih ovde gledam.

Želim, a ko zna dal' ću moći
osećaju tom da se predam
al' izgleda
ne bih smela.

(1998)

***

PESMA KRAJ

Ja sam mislila da ti trebam.
Da stvarno želiš da me vidiš.
I pomisliš na mene bar jednom
u minutu.

Verovala sam da me trebaš
jer ti dušu do dna vidim
i da ti nije svejedno
kad nisam tu.

Eh, Dušane, kako čovek može da omane!

Kako samo može da se prevari.
Odjednom se prene i shvati
da je zadremao malo
a nije smeo.

San se u prah pretvori
i srce zebnja obuhvati
da ono što je imalo
vetar je odneo.

A ja mislila da sam ti potrebna!

(1998)

***

Mogu, a neću, znači - ne mogu.
Moram, ali ne mogu, znači - ne moram.
Hoću, a ne moram, to znači - neću.

***

Kad bih samo mogla
Ja bih ti poklonila
Svu sreću ovoga sveta
Jer tebi to pripada.

Ali ono što nemam
Ne mogu nekom da dam
I zato ti poklanjam
Svaki san što odsanjam.

***

Odakle si ti došao?
Da, pravi si anđeo
Koji me za ruku uzeo
Da bi me sa sobom poveo.

Kako si me uopšte našao?
Dobrotom me svojom zaveo
Od tuge srce oteo
Da učiniš me srećnom uspeo!

***

Ej…
Reci da bio si san
-da više ne čekam.
I bar da znam
Zašto te nemam
Kad ne snevam…

Ej…
A bio si tako fin
I stvarno nemam s kim
Da tebe poredim
Jer nigde ne vidim
Sličnog tebi!

***


Pokaži mi
Svoje najgore lice.
Ako te tada
Budem mogla voleti,
Moći ću uvek.

Reci mi
Nešto što ne želim čuti.
Ako mi ne bude smetalo
Ništa mi ne može smetati.

Ponašaj se kao
Da ti nije stalo.
Znam da od toga
Gore ne može biti.

Ma ne, ipak je bolje
Da se ne menjaš
I da me voliš
Makar bilo samo još danas.

Ali ostavi mi
Onako, za uspomenu
Samo kap svoje ljubavi
Da bude otrov ili lek.

***

Prijatelju,
Zapitaš li se nekad
Zašto si ovde
Il' nisi toliko zaludan
Kao ja?
Pokušavam da shvatim
A što se više trudim
To mi je manje jasno…
Pitaš li se ponekad
Kakav bi svet bio
Da nema tebe
I mene da nije?
-sve ostalo
Bi isto ostalo.
I nikom ništa…
Ipak,
Ako sam ikada uspela
Da izmamim tvoj osmeh
I da osetiš nežnost kad se setiš mene
Onda mi je drago
Što postojim.

***

Ljubav je spora, dugo se čeka
Al' zato pravo u srce strefi
I posle kažu, ona je slepa.
U stvari- nas učini slepim…

Jer onda više ne shvataš gde si
Ne pitaš sebe kako ni zašto
Kad ti se ljubav konačno desi
Ne znaš uopšte šta te je snašlo.

***

Srce uspešno
Oporavljam
Počinjem da te
Zaboravljam.

Kad bi samo znao
Koliko meni je žao…

Ispašće da te
Ostavljam
Da nove uslove
Postavljam.

Al' ti ništa nisi dao
Samo si vreme mi krao.

***

Ljubav je iluzija
Koja daje ti krila
I od tebe pravi debila.
Još budeš srećan zbog toga!
E, tu je velika greška.
Misliš da letiš do boga
U stvari, stižeš do bola
Jer ljubav jeste fuzija,
Al' često pogrešna!
***

Mesec je noćas k'o kriška limuna
Sija visoko na nebeskom svodu
Polako postajem na tebe imuna
Sve što je bilo pada u vodu.

Pogledi, osmesi i nežne reči
Želeli mi smo duže da traje
Sad ništa ne može ovo da spreči
Ko malo uzima malo i daje.

Jutro je svanulo hladno i sivo
Pahulje prve vazduhom plove
Nemoj da nikad bude ti krivo
Javom ne možeš nazvati snove.

***

Kad bih sreća bila ja,
Tebi bih se smešila
U tvoj život kročila
I uvek te pratila.

Da sam zora postala
Suncem bih te posula
Lice ti obasjala
Snove ti ostvarila!


Povratak na osnovnu stranu

Designed by BM 2003-2008.